Škola i razvoj ličnosti


 

Škola ima veliki značaj za razvoj deteta, zbog toga što se u njoj usvajaju brojne osobine, sposobnosti i oblici ponašanja. Dete u školi ima priliku da razvije sve svoje potencijale na jedan planski i sistematizovan način, usvajajući saznanja u grupi vršnjaka i razvijajući brojne socijalne veštine. Pored toga, dete u školi uspostavlja odnos sa autoritetima, učiteljima i nastavnicima i usvaja mnoge stavove i vrednosti. Takođe, škola je važan prenosilac društvenih načela, zbog toga što društvo putem škole nastoji da kod dece razvije one oblike ponašanja koji se smatraju socijalno poželjnim i da istovremeno spreči razvijanje nepoželjnih oblika ponašanja.

Proces intelektualnog, emocionalnog i socijalnog razvoja, koji je započet u porodici, intenzivno i sistematski se produžava u školi, doduše u novim uslovima i sa težim i strožim zahtevima za dete. Svako dete koje krene u školu mora da nauči da odlaže zadovoljenje mnogih želja i potreba, koje su do tada roditelji zadovoljavali. Isto tako, dete uči da se ponaša mirno i prilagođava zahtevima, pri čemu postepeno shvata da je ono samo jedan pojedinac među grupom vršnjaka iz odeljenja.

Grupa vršnjaka značajno utiče na to koje će vrednosti dete usvojiti, deluje na njegovo nastojanje za nezavisnošću i samostalnošću, kao i na formiranje različitih osobina i stavova. Zato je uključivanje u razredni kolektiv i prijateljsko vezivanje sa vršnjacima važan moment u procesu socijalizacije i razvoja ličnosti svakog deteta. Ukoliko je dete prihvaćeno od strane nastavnika i vršnjaka i ukoliko je uspešno u školi, to može da dovede do razvoja samopoštovanja i osećanja sigurnosti.

Nasuprot tome, ukoliko dete ima teškoća da se prilagodi određenim situacijama, drugovima i nastavnicima, to može doprineti javljanju agresivnog ponašanja, povlačenja, anksioznosti, depresivnosti, negativne slike o sebi i drugih poteškoća. Tako na primer, neadekvatan odnos nastavnika prema učeniku može kod njega izazvati dosta konflikata, povrediti njegovo samopoštovanje i izazvati agresiju, koja se pomera na objekte prema kojima može da se iskali, a to su najčešće vršnjaci. Ili, pak, dete može biti odbačeno od strane vršnjaka usled toga što se po nečemu razlikuje od drugih, naročito ako ima određeni fizički hendikep, teškoće u učenju ili druge razvojne poteškoće.   

U cilju pravovremenog otklanjanja eventualnih poteškoća deteta, neophodno je da se na vreme deluje i da, što je možda još važnije, postoji adekvatna saradnja nastavnika, roditelja, psihologa, pedagoga, kao i drugih stručnjaka, ukoliko je to potrebno.

Budući da je autorka ovog teksta terapeut igrom, trebalo bi spomenuti da se i u okviru nedirektivne terapije igrom radi sa decom mlađeg školskog uzrasta, koja imaju poteškoća u prilagođavanju na vršnjake i nastavnike, koja ispoljavaju poremećaje ponašanja ili imaju određene teškoće u učenju. Deca na mlađem školskom uzrastu vrlo često ne umeju da verbalizuju svoje probleme, strahove i konflikte, pa se igra koristi kao sredstvo za razotkrivanje svega onog što predstavlja deo unutrašnjeg sveta deteta.

Izvor:

Rot, N. (2004). Osnovi socijalne psihologije. Beograd: Zavod za udžbenike.


Autor: ADMIN, 02.03.2018, 22:43:34

Kontakt