reANIMAcija - kratka priča


 
"...a kada je videla i naziv druge, zastala je u blagom čudu. Na njoj je stajao natpis "Salvation hand shop". Iako po prirodi neodlučna, Helenina odluka pri ovom izboru nije bila dovedena u pitanje. Ušla je u drugu radnju."
 
 
Helena je, upravo, završavala drugu smenu. Kada bi god došao kraj radnog vremena, uvek bi pred sobom imala sijaset mogućih kombinacija kako provesti ostatak dana. Posao u perionici veša nije bio naročito plaćen i u njoj je uvek golicao skepsu da li je fakultetsko zvanje psihologa koje je nosila sa sobom bilo iole vredno truda. Cinizam u njoj, povremeno bi dovikivao "kako ni smrt više nije siguran posao ako nemaš fakultetsku diplomu". Iako je pakao oivičen njenim moždanim zidovima kipteo od neizvesnosti u sutrašnjicu, njen radni prostor je pevao sasvim drugu pesmu. Okružena belim stolnjacima i zavesama čiji se miris lavande pretvarao u zvukove prvih lasta u proleće, Helena je, ipak, bila usredsređena na druge stvari. Na radnom stolu su se nalazile "Moć podsvesti" Džozefa Marfija i najnoviji broj "Blic žene". Nakon čitanja svoje literature, bacila bi letimičan pogled na prozor radnje. Svakog dana u isto vreme, tim putem bi prolazila ista žena, odrpane i pocepane haljine, sa devojčicom koja je bila slabog vida. Svesna svog dobrog sluha, Helena bi uvek, u tom trenutku, načuljila uši kada bi njih dve stajale pred radnjom. Uprkos svom nedostatku, devojčicin setni glas uvek bi ponavljao majci, koja je bila opčinjena sjajno-belim košuljama u izlogu, kako je najlepša žena na svetu. Na taj prizor, Helena bi uvek osetila blago sažaljenje, ali znala je da tu ništa ne može da uradi sem da uputi topao osmeh ili da detetu da čokoladicu sa rižom, ako je tog dana imala kod sebe.
 
Ugasila su se svetla i zaključala vrata radnje. Helenina nova nedoumica: gde ići dalje? Povremeno bi, nakon napornog dana, volela da svrati do obližnje kockarnice. S obzirom da nije imala kod koga da ode, usamljeničku utehu tražila je u ruletu ili poker aparatima. Njen džep je bio ambis niz koji je padala kiša zgužvanih novčanica koje je svakodnevno gubila pokušavajući da zadovolji hirove i popuni prazninu koju nosi u sebi. Ovaj put se, sa sigurnošću, odlučila (za divno čudo!) da neće to više da radi. Njena perionica nalazila se u sklopu lokalne železničke stanice. Čudnost rasporeda objekta na ovoj stanici upotpunjavale su i dve novootvorene radnje koje su se nalazile preko pruge sa čije je suprotne strane bila i Helenina perionica. Kada ih je ugledala, užurbanim korakom je krenula ka njima. Prva radnja je bila "Second hand shop", a kada je videla i naziv druge, zastala je u blagom čudu. Na njoj je stajao natpis "Salvation hand shop". Iako po prirodi neodlučna, Helenina odluka pri ovom izboru nije bila dovedena u pitanje. Ušla je u drugu radnju. Za pultom je bio mali čovek sa pločicom na košulji na kojoj je pisalo njegovo ime. Hadrijan. Bio je to sredovečni gospodin, grubih crta lica koje kao da su oslikavale čudne obrise melanholije i samotnjaštva. Za stolom su bile knjige nekih nepoznatih filozofa i njegova polovična fotografija sa ćerkom. Drugi deo koji je vidno falio na fotografiji ukazivao je na neki davno prežaljeni nedostatak. Na ivici pocepane fotografije je virio plavi pramen kose što je ukazivalo na njegovu ženu. Verovatno je bio razveden. Atomi vazduha kao da su velikim slovima ispisivali samoću iznad njegove glave, ali ne onu neprijatnu usamljenost, već onu samoću u kojoj čovek zna da uživa. Ljubazni gospodin predočio je Heleni ponudu svoje, kako ju je on zvao, "duševne prodavnice". Košulje, haljine, majice, šalovi... Helena je bila zatečena pred ovolikim izborom. Hadrijan joj je, sa dozom mističnosti i nedorečenosti, objasnio da su svi njegovi proizvodi u radnji spravljeni od najfinijih vlakana duše što je njoj zvučalo metaforično. Njegova dvosmislenost u Heleni nije probudila nikakvu znatiželju. Sva roba u radnji bila je na 21% popusta. Prvu haljinu koju je probala, Helena je već videla kao kupljenu i bila je oduševljena kako izgleda u njoj. Nije mogla da prepozna sebe. Osetila je neopisivu zanesenost i radost koju nije umela racionalno da objasni. Hadrijan ju je gledao sa osmehom na licu i bio je srećan zbog nje. Voleo je kada su kupci zadovoljni i umeo je da se poistoveti sa njihovom radošću i uživao je prilikom prodaje svoje garderobe.
 
Međutim, Helena je shvatila da joj fali nešto sitno kako bi platila haljinu. Pitala je Hadrijana da li može skoknuti do radnje prekoputa kako bi uzela novac. On joj je dozvolio, ali je i ljubazno zamolio da skine haljiinu pre nego što izađe iz radnje, jer njegova garderoba "ne sme videti svetlost dana ukoliko nije kupljena". Dok je to izgovarao, nepromišljena Helena već je u trku bila na izlazu iz radnje. Hadrijan je pokušao da je sustigne, ali bezuspešno. Ona nije čula njegove reči. Videla je samo sebe, zanosno lepu, u toj haljini. Hadrijanova uzvična rečenica kao zadnja šansa da zaustavi Helenu dok je ova pretrčavala prugu, niz koju je išao poslednji voz, bila je isprepletena s dubokim krikom i orila se stanicom u nedogled: "Ne možeš imati na sebi nešto što nemaš u sebi!"

Jovan Veljković

 

O autoru: 

Jovan je jedan od naših prvih saradnika-volontera, studira žurnalistiku, piše poeziju i kratke priče i gaji interesovanja prema psihologiji. Čast nam je bila da objavimo njegovu kratku priču reANIMAcija u kojoj je jasno vidljiv njegov talenat, maštovitost i umeće pripovedanja u kratkoj formi. O sebi kao piscu kaže:

"Zovem se Jovan Veljković. Uzrok mog pisanja je težnja za introspekcijom i autoterapija kroz koju se neprestano prepliću intimno i univerzalno. Krajnji ishod je komuninikacija sa čitaocem, a krajnji cilj je podsticanje na to da i on porazgovara sa sobom."


Autor: Stanojević Stevan, 30.01.2018, 11:28:22

Kontakt